Slobodne težine i sprave su samo sredstva koja će napraviti stres i tenziju na ciljani mišić. Mi na Stanfordu koristimo šipku, bučice, mašine, manuelni otpor i vježbe sa težinom sopstvenog tijela. Ovo obezbjedjuje raznovrsnost, kako fizički tako i psihički, što omogućava da koristimo promjene kao motivaciju.
Vaši mišići ne mogu reći odakle tenzija dolazi. To je daleko važnije od toga koje sredstvo koristite. Vaša strast, energija i intenzitet će odrediti rezultate, a ne oprema.
Svaka oprema ima svoje prednosti i mane. Slobodne težine su jeftine,lako se održavaju i lako su dostupne. Šipke i bučice pružaju raznovrsnost i mogu se koristiti u mnogim vježbama. Šipka, kakvu je znamo je napravljena 1902. Prije toga, osobe koje su bile zaniteresovane da vježbaju su koristile fiksne težine ili kettle kuglu koja se nije mogla podesiti za različite stepene otpora. U odnosu na bilo šta prije toga, šipka je bila genijalan izum. Ali ni ona nije bez ograničenja. Postoje neke vježbe koje se ne mogu uraditi sa slobodnim tegovima, već se moraju koristiti sprave. Kako biste vi uradili leg curl sa šipkom? Još jedna mana tegova je da pružaju otpor u samo jednom smjeru – ravno – dok se vaši mišići kreću rotaciono, stvarajući oblasti u pokretu koje su teže ili lakše nego što bi trebale biti. Pravilno dizajnirana mašina može da obezbjedi uravnotežen otpor kroz mnogo veći obim pokreta nego što to čine slobodne težine.
Dobra mašina mže da obavi sve što se može i sa slobodnim težinama, sem same vještine izvodjenja odredjenih vježbi. Dok dižete tegove, povećanje snage je direktan rezultat vašeg nervnog sistema koji postaje više koordiniran da radi odredjene vježbe.
Što je vježba teža za naučiti, veći je iznos neurologičkog doprinosa početnom dobitku u snazi. Ako ste takmičar u powerliftingu ili weightliftingu, onda morate koristiti slobodne težine u vježbama u kojima se takmičite da bi se dobili potrebnu vještinu koliko je moguće u tom slučaju. Ako niste takmičar, onda to nije bitno.
Mi ne radimo mnogo bench press na Stanfordu, iz prostog razloga što možemo dobiti bolje rezultate u manjem vremenskom roku radeći druge stvari. Bench press opet radimo zbog toga što mnogi vježbači vole tu vježbu i ona može biti produktivna. Mi jednostavno ne trošimo pola sata radeći samo benč press. Povremeno imamo sportiste koji su prestali sa aktivnim igranjem, pa žele da budu dobri u „vježbanju“. Počinju provoditi vrijeme konstantno na benč pressu, koristeći rutinu iz omiljenog magazina. U početku su u mogućnosti da povećavaju težine skoro svaki trening. Čak bi znali reći:“Čovječe, volio bih da smo koristili ovu rutinu tokom cijele karijere, zamisli samo koliko bismo jaki bili“...
Šest nedelja kasnije njihov benč press je 90 kg i onda nema više napretka. To je isti proces kroz koji prolazi svaki početnik koji povećava na početku težine svaki trening i onda napravi računicu kako će dizati 160 kila za pola godine.
Ono što se dešava je: Nivo vještine vježbača u odredjenoj vježbi je povezan sa njegovim nivoom snage. Početne neurološke adaptacije se odvijaju veoma brzo u odnosu na stvarno funkcionalno povećanje snage. Jedan trik koji koriste treneri snage je da testiraju vježbače da bi vidjeli koliko oni mogu dignuti. Oni uglavnombiraju vježbe koje vježbači nisu radili, nisu radili često, nisu radili dugo vremena, ili nisu trenirani na način na koji ih novi trener trenira (na primjer jedno ponavljanje, za raliku od više ponavljanja). On će ih opet testirati osam nedelja kasnije i pokazaće povećanje u snazi kako pokazao sebe u dobrom svjetlu. To se zove „guranje brojeva“ i nije baš najbolji način za obuku sportista.
Autori: Mark Vateska & Majk Bredli (Treneri snage, Stanford univerzitet)
Za www.amino.ba preveo Milan Kljajić
Nema komentara:
Objavi komentar