20. oktobar 2012. godine. Ovaj datum ostaće duboko urezan u moje sjećanje. Upravo na taj dan sam postao svjetski vicešampion i , ono još slađe, svjetski šampion. Prvi u historiji moje BiH, najmlađi prvak u historiji IBFF svjetskih šampionata. Još sam pod utiscima i još se pitam je li sve ovo zapravo java. Srećom, brz pogled na pehar svjetskog šampiona, potvrđuje da je to tako.
Dugo sam se pripremao za ovo takmičenje. Moja dijeta je trajala 9 i po sedmica, jako od samog starta. Nešto slabije sam počeo sa cardiom, ali ubrzo sam i tom segmentu “ubacio u petu brzinu”. Međutim, kao što kažu na kraju svakog tunela dođe svjetlo, ni sa mnom to nije bio izuzetak. Prođe osnovni dio dijete, ne baš brzo, ali izdržah. Počelo je pražnjenje, najteži dio dijete. Viši nisam siguran jesam li gladan ili žedan, ali idemo dalje. Sljedeća faza je faza punjenja, ali i faza pripremanja za put. Daleko je Portorož (grad održavanja svjetskog prvenstva). Prvo ću do Bosanske Gradiške, pa ću sutra ujutro za Sloveniju zajedno sa mojim sponzorom Sinišom Dražićem, vlasnikom firme Siledra trade d.o.o. iz Gradiške. Na tom putu će nam se pridružiti i ostali članovi Siledra teama, Mursel Ahmetspahić, njegova supruga Dženana i Sandra Nikolić. Jedna zanimljiva i vesela družba, nema šta ! Put je već uzeo svoj danak i prvi put od pražnjenja sam zaspao poput malog djeteta. Već ujutro, sve je bilo lakše. Euforija je bila na visokom nivou, samo 24 sata do početka najvažnijeg takmičenja u mojoj karijeri. Počinjem se puniti i slatkišima. Osjećaj eurokrema na jeziku nakon više od 2 mjeseca dijete je božanstven, ali ubrzo se čovjeku i smuče silne količine slatkiša bez mogućnosti unošenja tečnosti. Otprilike, tako je i protekao dan pred takmičenje, uz brze hidrate i osjećaj žeđi. Tu je monotoniju razbila registracija za samo takmičenje i prelijep pogled na more iz hotelske sobe u Portorožu. Spavanja, naravno, nije bilo, a uostalom ko može spavati pred tako bitno takmičenje ?! 20.10.2012. , Dan D za sve nas. Već po ulasku u hotel Bernardin (mjesto gdje se održavalo takmičenje), bili smo oduševljeni prezentacijom. Sve je bilo uređeno na vrhunskom nivou, od unutrašnjosti, pa do ulaza u hotel, koji podsjeća kao na mini park. Europa je to ! Svi smo već bili namazani Jan Tanom i spremni da zablistamo na bini. Bližilo se 12.15 sati , početak moje juniorske kategorije. Do tad sam vrijeme provodio, puneći se i odmarajući svoje tijelo stalno gledajući na sat, ne bi li krenuo sa zagrijavanjem pred izlazak na binu i korigiranjem boje. Krv se jako brzo pumpala u mišiće, bućice i gume za zagrijavanje su radile svoj posao. Osjećao sam se jako dobro, znao sam da sam odradio pripreme najbolje što sam mogao, a dokaz tome su bili isječenost mišića i vaskularnost koji su sve više dolazili do izražaja tokom zagrijavanja. Delegat IBFF-a prilazi i proziva juniore prema rednom broju. Došao je i taj trenutak. Idemo na binu, idemo napraviti rezultat, idemo obasjati obraz Bosne i Hercegovine ! Brzo sam odmjerio sve konkurente, nisam bio siguran kako stojim, jer uvijek neko drugi bolje izgleda u vašim očima , nego što ste to vi. Redom su išli uporedni posing, slobodni posing i ono najbitnije, proglašenje pobjednika. BiH je dobila svjetskog vicešampiona. Osjećaj je bio fantastičan, drugo mjesto je bilo veliko kao prvo, kao sama pobjeda, a ta pobjeda će doći nekih sat vremena kasnije, no to tada nisam mogao ni naslutiti. Jako iscrpljen od poziranja, dehidriranosti, imao sam nekih sat i po do početka moje druge kategorije. Jako je teško bilo izdržati taj period, jer sam se bojao unijeti veću količinu tečnosti , koja mi se jako tražila, plašeći se da ne pokvarim formu, bodybuilderskim žargonom rečeno, da se ne zalijem . Ipak, jabuka u mojoj torbi se pobrinula da sve prođe kako treba i osjećao sam se maksimalno spreman za sljedeću kategoriju. Idemo opet sve ispočetka, od popravke boje, zagrijavanja, pa do izlaska na binu. Tamo je ,također, sve išlo istim redom, samo, čini mi se, ovaj put je bilo dvostruko teže zadržavati tijelo nategnuto u pozama. Voditelj takmičenja je počeo sa prozivanjem takmičara radi dodjele plasmana. Šesti, peti, četvrti, treći … Ostao sam još ja i jako dobar domaći takmičar, sa odličnom formom, mada sa nekim primjetnim nedostacima. U desnom ćošku, ekipa iz BiH mi pokazuje da sam prvi, da je sve završeno. Međutim, srce igra kao nikad prije, sekunde traju dugo kao minute. To je to ! Slovenac je drugi, ja sam svjetski prvak ! Maštanje iz podsvijesti da jednog dana mogu biti svjetski prvak, nisu više bila maštanja. Sada je to java ! Zaboravio sam i na umor i na žeđ i na glad, vrlo rado sam pozirao sa peharom i pojasom svjetskog šampiona . Nakon toga, zaslužena tečnost i hrana, ali prije svega druženje i ugodni razgovori sa prijateljima takmičarima iz Srbije, Hrvatske, Izraela, Italije …
Ujutro smo nastavili naše druženje na doručku, a nakon toga smo se zaputili nazad prema BiH. Na tom putu smo svratili i do Trsta, do prelijepog gradića u Italiji. Zaista smo svi ostali fascinirani ljepotom tog malenog gradića. Nakon razgledanja i fotkanja u Trstu, krenuli smo prema BiH, ali prvo smo otišli na talijanski sladoled, ko može proći kroz Italiju, a ne probati njihov sladoled ?!
Sad možemo nazad ! Put nije dugo trajao i bilo je vrijeme za rastajanje uz obećanje da ćemo se ubrzo opet vidjeti i prisjetiti lijepih trenutaka sa ovog putovanja, kojih je bilo zaista mnogo ! I tako, svako svojim putem, krenusmo kući. Da budem iskren, zaželih se kuće samo tako ! Vratio sam se u Sarajevo kao svjetski vicešampion u juniorskoj kategoriji i svjetski šampion u seniorima ! Rezultat na koji mogu biti samo ponosan. Rezultat koji ne bi uspio ostvariti da nisam imao podršku, prije svega, porodice, Siniše, zatim mog mentora, ali i prijatelja - mog brata Mirsada Terze ! Hvala vam svima !
Nema komentara:
Objavi komentar